astrosailor
četvrtak, 20.12.2007.
Uguravanje ideologije kroz nos i guzicu istovremeno
|
Milan Jovanović: "Gospodar", mali osvrt na posljednje djelce dragog mi pripovjedaca. A slijedi i poneka digresija da obranim naslov koji sluzi iskljucivo privlacenju paznje ;-) Naisao sam na Jovanovica slucajno, kad mi je prijatelj poklonio njegovu knjigu dok sam radio u Njemackoj. M.Jovanovic, pravnik iz Beograda, vjerojatno da spasi vlastito postenje i da ima cime nahraniti djecu, posao je tamo kamo i mnogi drugi sa Balkana, u Njemacku. I pise. Lijepe price. Koje izdaje u Srbiji u nakladama 300 primjeraka. Steta da tako malim, jer vrijedi ga citati. Preporucam. Niski bisera pod naslovima "Monah", "Ratnik", "Zimovanje na primorju" I "Teodora" Jovanović je dodao jos jedan. Lynch bi uživao radeći film po ovoj knjizi, a ni Hitchcock se ne bi dosadjivao. Bajkovita priča, gotovo u smislu M. Pavića. Ali ispričana onako lijepo kako to samo Jovanović umije. O njemu se sasvim sigurno može reći da "i kad laže, lijepo laže". Naizgled banalna porodična priča kojih je toliko bilo medju slavenima od Moskve do Trsta, podsjeća nas na to da je život čudesniji od romana. Uvitlani u nadnaravne momente priče, njezini "zemaljski" momenti postaju nevjerojatniji od vještičjih zavrzlama, zla i dobra koji kao da su iskočili iz dubina tamnog jezera u noći obasjanoj mjesečinom, zakrvavljeni djevičjom krvi seoskih djevojaka pod moćnim gazdama. Jovanovic je majstor koji od seoske idile uvijek moze napraviti gnijezdo Drakule. Jedina zamjerka-nadam se da ne proizlazi iz cijene štampanja nego osebujnosti stila autora-je kratkoća ove knjige. Kad na 110-oj stranici osjeti pod prstima da je preostalo svega 20-ak listova, čitalac osjeti žal sto se pisac nije poželio zadržati na ovoj priči još par stotina stranica. Ali, tako priča nastavlja svoj život u nama, i uopće nije sigurno da ju nastavljamo pisati mi, a ne i dalje Jovanović. Slicno je postupio i u svom prvijencu, "Monah", gdje cak nije niti ispricao pricu, nego nam ju je predstavio mislima sudionika i promatraca. Slicno kao sto je u "Rashomonu" Akutagawa dao opis slucaja. Zanimljivo mi je citati pisce sa prostora bivse YU, kao i ostale slavenske pisce, jer nam je misaoni prostor blizak (nama nesto starijima od 30 godina), a opet toliko drugaciji. Tada definicija hrvatskog misaonog prostora postaje jasnija. Srbi imaju Pavica i Milanovica, skloniji su gotovo Tolkienovskoj mitologizaciji. Mi u Hrvatskoj gnjijemo u krlezijanskoj mocvari uma, kao da smo stali negdje oko godine 1938, Sartre prije Sartrea. Poslijeratne (ovog Domovinskog rata) teme nisu doprinijele veselosti, Feric se sa svojim "Andjelom..." opasno priblizio Krlezi. Dobro nam idu erotske teme, na granici razuma i cesto, uma. Pisci (ne ubrajam publiciste tipa SD i DU, to je drugacija kategorija) koji spajaju obale Dunava, kao Irena Vrkljan, trpe neku svoju muku i pate dvostruku privatnu problematiku. Sto me malo muci je zasto smo tolika provincija uma i dalje, usprkos visestoljetnom trudu? Po poznatosti nasih pisaca smo na nivou... Bugarske ili Albanije. Nogometasi su nam mnogo, mnogo poznatiji. U cemu je problem? Mala knjizevnost? Gluposti. Lijepa zemlja, ljudi ne blesaviji nego okolica, komplicirana vjersko-etnicka struktura, moralo bi sve vrviti od zanimljivih prica. A tu-nista, sve neko kreketanje u zboru. Uska katolicka struktura misli? Sve sto iz nje izlazi je dekadentno, pa nam zato nista opcesvjetski vrijednog ne izlazi iz glava? Ili smo toliko pametni da nas Globalizacija Uma ne zanima? Mozda i nije tako lose da smo izolirana grupica koja tek treba postati kulturna (kako nas dozivljavaju na Zapadu), tako uspijevamo ocuvati svoju originalnost? Ili jednostavno tu originalnost nemamo, sve nam je posudjeno iz Madjarske, Austrije ili Italije? Posljednje "otkrice" (spor sam, da, sto cete, ipak radim zvijezde a ne literaturu) mi je da su slavenskom prostoru bliski kineski pisci. Bar oni koje sam ja imao prilike citati. Primjer: Gao Xingjian, prvi kineski literaturni nobelovac. 'Soul mountain' i 'One man's bible' su negdje izmedju Krleze i Ferica. Naravno, bez te tako svojstvene nam iscasenosti uma, koja postaje ocita upravo kad se cita Xingjiana, jer covjek osjeti da tu neceg nema, sto bi kod naseg pisca uslo. Kinez pise meko, gotovo Selimovicevski. Je li razlog te bliskosti ideologija koju su nam ugurali kroz nos i guzicu istovremeno u zadnjih 100 godina - ipak je sve tako razlicito u kineskom svijetu i u Hrvatskoj - ili je razlog neki treci? Sfinga hrvatskog spisateljstva i dalje suti. Ispred zgrade Sveucilista. |
- 04:50 - Komentari (1) - Isprintaj - #
Lipanj 2023 (4) Svibanj 2023 (2) Travanj 2023 (7) Ožujak 2023 (6) Veljača 2023 (2) Siječanj 2023 (4) Prosinac 2022 (4) Studeni 2022 (6) Listopad 2022 (6) Rujan 2022 (5) Kolovoz 2022 (5) Srpanj 2022 (3) Lipanj 2022 (4) Svibanj 2022 (5) Travanj 2022 (4) Ožujak 2022 (9) Veljača 2022 (5) Siječanj 2022 (9) Prosinac 2021 (7) Studeni 2021 (6) Listopad 2021 (9) Rujan 2021 (4) Kolovoz 2021 (2) Srpanj 2021 (5) Lipanj 2021 (3) Svibanj 2021 (6) Travanj 2021 (6) Ožujak 2021 (4) Veljača 2021 (4) Siječanj 2021 (4) Prosinac 2020 (1) Studeni 2020 (4) Listopad 2020 (8) Rujan 2020 (2) Kolovoz 2020 (3) Srpanj 2020 (6) Lipanj 2020 (6) Svibanj 2020 (8) Travanj 2020 (6) Ožujak 2020 (4) Veljača 2020 (5) Siječanj 2020 (2) Prosinac 2019 (4) Studeni 2019 (3) Listopad 2019 (5) Rujan 2019 (2) Kolovoz 2019 (1) Srpanj 2019 (5) |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
zafrkancija oko svijeta i tri sela okolo |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||